петак, 21. децембар 2012.

HELLGATE (2012)


**       
2-
            Prilično lejm hororčić: jedini razlog što sam mu dao šansu je to što u njemu prilično veliku sporednu ulogu igra Vilijam Hart (ALTERED STATES), pa rekoh, glumac tog kalibra ne bi baš igrao u tamo nekom dreku.  
Avaj. Izgleda da mu je bilo dovoljno da mu plate minimalac + besplatan odmor na egzotičnom Tajlandu, pa da na auto-pilotu odigra kliše-lik "The Man Who Knows" u ovoj sasvim standardnoj pričici.
Radi se o čoveku (kilavi Keri Elvs) kome žena i ćerka stradaju u saobraćajnoj nesreći. To je jedna od onih danas modernih: BAMMM! niotkuda, dok sediš na semaforu i ćakulaš sa ženicom i detetom – koji, btw, toliko užasno glume da je prava sreća što zaginu već na početku. Ubrzo potom ga kliše-sablasti spopadaju na jeftine, deja-vu načine, iz zidova, ogledala i drugih "neočekivanih" mesta.
Očigledan je dug J-hororu, ali ne izvornom, japanskom, nego drugorazrednim derivatima iz okolnih azijskih, za horor manje talentovanih nacija, kakva je tajlandska.
Našem "junaku" se prišljamči kao pomoć medicinska sestra, ali nijednog trena nam nije jasno zašto bi se ta cura toliko mučila baš oko njega, ne samo vodeći ga kod kojekakvih nadrilekara i čudaka, nego i prateći ga usred džungle...
Na kraju, uz pomoć lokalnih šamana (i pomenutog Harta), antipatični protagonista ode u džunglu i tamo kroz "prolaz" u jednom hramu (to mu je taj hellgate iz naslova) uđe u "Onaj svet".
Ovaj izgleda prepisan iz nekog od poznijih filmova Bruna Mateija. Pakao, to su domoroci sa svetlucavim sočivima koji se beče i keze "krvavim" ustima ali ne rade ništa konkretno da te zgrabe i raskomadaju, nego samo poziraju s tim kreveljastim facama.
Za slučaj da sumnjate, ovaj "naš" se na kraju nekako sjedini tj. pomiri sa voljenima, i oni iz tog međuprostora gde su bili zarobljeni odlepršaju u Raj ili tako neko šareno i svetlucavo mesto... Patet'ka!
 

среда, 19. децембар 2012.

SMAK SVETA - Dragoš Kalajić


Biblioteka S druge strane (Drine)
Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979
376 (+50) str

Evo prigodne literature za SMAK SVETA koji nas (ne) čeka 21. Decembra: prava knjiga da se duhovno i intelektualno pripremite za procese koji će možda dovesti, a možda već jesu doveli do kraja sveta kakav (ne) poznajemo.
O tome koliko je dragocena knjiga u pitanju, govore i sledeće cene.
Na sajtu Knjižara.com možete je dobiti za samo 15 crvenih iljadarki (tačnije, za 14.706 din). To je cena manje-više u rangu, recimo, sa onom na engleskom Amazonu, koji za istu knjigu traži smiješnih 95,5 FUNTI!!!
Možda to zvuči kao mnogo, ali nećete valjda škrtariti na knjizi koja objašnjava (i odlaže) jednu pojavu ranga SMAKA SVETA!?
Ja sam još i dobro prošao, plativši je samo 5 E pre 3 godine u najboljoj knjižari u Srbiji. U svakom slučaju, kao i uvek, Cult of Ghoul nudi retke, novcima neiskazive ezoterične uvide u najređe i najbolje produkte ljudskog uma. Zato, pre nego što iz džepa izvadite 100 funti ili 15 'iljada, evo mog ekskluzivnog osvrta na ovu knjigu, pa procenite sami koliko ona vredi.
Pre kritike knjige, kratka ograda: njen autor, Dragoš Kalajić (1943-2005), kontroverzna je i složena osoba koju ne mogu olako da odredim ma kojom etiketom; njihovo lepljenje prepuštam prostodušnijim čitaocima, koji će se brzopleto zadovoljiti floskulama tipa "tradicionalista", "ideolog srpske (evropske) desnice", "salonski fašista", i sl. Ja imam veliko poštovanje za njegov urednički rad: zaslužan je za prevode nekih KKK (kapitalnih kontroverznih knjiga) i eseja u edicijama i časopisima (tematima) koje je priređivao. Evola, Jinger, Vajninger, Majrink... Ezoterija, skrivena tradicija, okultizam, satanizam...
Takođe, u izvesnom smislu vrednim (ali sa zadrškom – o tome više u nastavku teksta) smatram Kalajićeve knjige iz vintage perioda (1970-te), a pod time pre svega mislim na SMAK SVETA i MAPU (ANTI)UTOPIJA. Njegove aktivnosti, publicističke i druge, iz poznih 1980-ih, i u 1990-im, nisam detaljno ispratio (osim pojedinih napisa u magazinu DUGA), ali utisak mi je da predstavljaju dekadentnu fazu njegove misli i da ga ne treba po njima vrednovati, bar ne primarno.
U svakom slučaju, verujem da je u pitanju dovoljno podsticajan mislilac da njegove pomenute knjige vredi čitati i o idejama u njima iznetim promišljati – bez obaveze da se sa njegovim nazorima i vrednovanjima slažete – a naročito ako vas, kao mene, zanima tema dekadencije u njenom najširem smislu. Moj tekst koji sledi posvećen je isključivo knjizi SMAK SVETA i onome što u njoj piše.
Za razliku od kretenskih naklapanja o kalendaru Maja i globalnoj kataklizmi koju današnji mediji eksploatišu, Kalajić pojam smaka sveta posmatra dublje. "Zašto smak sveta ne bi mogao biti i događaj naše savremenosti, ili čak prošlosti?" pita se on u uvodu. Kako ubrzo pojašnjava, tema njegove knjige zapravo je "smak sveta" oličen u pojmu DEKADENCIJE, što za njega znači – gubitak pretpostavljenog "Centra" tzv. uranskog, odnosno apolonskog (indo-evropskog) čoveka. Dakle, on ne govori o smaku sveta u smislu holivudske pirotehnike i spec. efekata – rušenja, eksplozija, poplava, vulkana, asteroida... On govori o duhovnoj katastrofi Zapadnog čoveka i njegove kulture u opadanju. 
Kako bi to ilustrovao, on uzima određene fenomene sebi savremenog trenutka (1970-te) i određuje se prema njima kao prema znakovima dekadencije, odnosno propasti arhi-muških, apolonskih vrednosti pred najezdom ženskih, htonskih sila.
Otud, recimo, ne čudi da se on naročito žestoko ustremljuje protiv pojave feminizma i "gay power" pokreta – "sadržaji koje možemo definisati kao degenerativne izraze drevnih paradigmi ili arhetipova" (str. 122). On zaključuje da "značajni deo energije 'ženskog oslobođenja' dolazi iz tog razočaranja 'mekanim penisima' modernog čoveka koga su devirilizovali uslovi života u modernoj zapadnoj civilizaciji" (123). I mada ima poprilično lucidnih zapažanja u tom tekstu (a još mnogo više u onome o seksualnoj revoluciji), moram reći da mi malko zabrinjavajuće zvuči tolika briga za muškost – odnosno, ako je nju tako lako poremetiti i s trona svrgnuti, u čemu je njena snaga? Prečesto ovim tekstom provejava paranoidna proza kakvu danas nalazimo u skoro svakom srbskom bedastom izgovoru za novine, kao i u među najogrezlijim i najzadrtijim poklonicima desničarskih, naci-onalističkih i srodnih fundamentolizama, i to je jedan od aspekata koji drastično umanjuju ozbiljnost ove knjige.
Kako ozbiljno shvatiti mislioca koga ovo sekira?
"Ako bi sve žene postale lezbijke a svi muškarci homoseksualci, kao što žele mnogi ideolozi 'Women Power' i 'Gay Power' (KOJI? –prim. Ghoul), ljudska vrsta iščezla bi sa lica planete u roku od jedne generacije" (124).
Slična, tj. još apokaliptičnija sekiracija obuzima ga od pomisli na 'Gay Power'!
"Dakle, za razliku od 'klasičnog' homoseksualizma, koji je uzdisao za nekim egzotičnim ostrvom bekstva i sreće, moderni homoseksualizam, ideologizacijom svojih premisa, teži osvajanju planete i uspostavljanju totalitarne 'pederske vlasti'. U babilonijima moderne kulture one usamljene prognanike, setnih očiju, kao što su bile oči Oscara Wildea, zamenile su bande maloletnih pederasta, opakih pogleda, naoružanih bodežima i žiletima, svirepošću i cinizmom" (135).
Znači, ta gej pošast se još i mogla trpeti dok su ti, sa setnim očima, maštali o tri palme na otoku sreće (!!!), ali kad su se naoružali cinizmom, Vrag je odneo Đavola!
Kalajićev diskurs sadrži sve odlike moralne panike, sa njoj pripadajućim drastičnim falsifikatima elementarnih fakata ("homoseksualizam danas ne stvara značajna umetnička dela", str. 134-5) i sa paranoično-rasističkim i patološki-ksenofobnim delirijumima kakve obično nalazimo uz ovaj DDD (debilni desničarski diskurs). Kalajić nam mrtav ozbiljan, bez trunke distance, kao goli fakat, citira nekakve tabloide u kojima tamo neki opskurni likovi pričaju o gej lobiju i njegovoj moći da žari i pali (str. 137), a sa očitim zgražanjem kazuje da se na predizbornim aktivnostima gradonačelnik San Franciska hvalio da je učestvovao u gej manifestacijama! Pa to je strašno! Zar gradonačelnik da simbolično povede gej paradu?! Kuda ide ovaj svet! (Kao da gej građani nisu njegovi građani...)
Na svako rušenje granica Kalajić gleda sa užasom, a naročito na feminizaciju muškaraca i maskulinizaciju žena (str. 126), u bilo kom smislu i obliku! Takođe, on se u potpunosti slaže sa Catonovim rečima "Kada žene budu postale jednake muškarcima, odmah će postati superiorne" (str. 126). O, užasa! O, smaka sveta! O, muškosti!
Kalajićev snažan ideologizovani slant onemogućava ga da zaista pronikne u fenomene radikalno drugačije estetike i ideologije, pa ih on, nenamerno (?), nesvesno (?) falsifikuje, sa očiglednim nerazumevanjem. Stoga je apsurdna tvrdnja NSPM-a, preneta na Vidovdanu: "Kada god se Kalajić latio da se kritički bavi modernim kulturnim fenomenima, ili osvetljavanjem savremenih političkih procesa koristeći saznanja mahom preuzeta od značajnih evropskih mislilaca sa kojom naša javnost za vreme komunističke diktature nije imala prilike da se upozna, rezultati su bili pozitivni, a ponekad i vrlo kvalitetni." Dubiozna tvrdnja, blago rečeno!
Evo jednog kontraprimera za ovo što naši vrli desničari tvrde. Na str. 14 Kalajić nam piše o popularnoj igri iz 1960-ih zvanoj "Burn the Bum!", u kojoj su dokoni amerikanski maloletnici iz obesti polivali benzinom i naživo spaljivali beskućnike. A onda kaže: "No već krajem šezedesetih godina ta okrutna igra dobija svoju umetničku glorifikaciju u delu The Wilds (sic) Boys Williama Burroughsa (PS: moram uzgred da primetim da Kalajić, inače vrsno obrazovan u Evropi, pomalo kuburi sa engleskim. To nije greh po sebi, dapače; ali jeste malko problematičan u kontekstu nekoga ko se toliko posvetio izučavanju i kritikovanju Amerike: njen bi jezik morao bolje poznavati, e ne bi li skroz pronikao u AMERIČKO ZLO! – prim. Ghoul), koji tehnikom cut-up i vizionarskim mesijanizmom pripoveda o 'divljim dečacima', mladim, svirepim pederastima čija pobuna ruši 'belu civilizaciju', primenjujujući gerilsku tehniku 'bandi benzina' (14)."
I onda nam još citira odlomak iz romana u kome divlji dečaci spaljuju NE BESKUĆNIKE NEGO GRAĐANE, BURŽOAZIJU, dakle oličenja istog tog poretka koga se Barouz gnuša još i više od Kalajića. Ovako drastično nerazumevanje poente tog romana (i Barouza uopšte) zaista je jeziv primer ideološke zaslepljenosti, naročito od mislioca tog ranga. Povrh toga, neoprostiva je ta olaka kvalifikacija da taj roman predstavlja apologiju i glorifikaciju dokonog sadizma tamo nekih besciljnih američkih zgubidana! Da je ove reči napisao i objavio na engleskom, umesto na malom, nikom znanom srpskom, Kalajić je sasvim opravdano mogao da bude tužen, i grdne pare da mu se s pravom uzmu zbog ove gnusne klevete (Barouz je 1979. bio itekako živ i živahan). 
Samo stranicu dalje, Kalajić ladno identifikuje nasumične spree killere, poput Čarlsa Vitmena (to je onaj ludi snajperista što je sa tornja u Texasu skidao slučajne prolaznike), sa poznatom izjavom Andrea Bretona, da bi savršeni nadrealistički čin bio "izaći na ulicu s revolverom, i pucati nasumce po gomili" (15). On nam, takođe, potpuno lakoverno (neko dobronamerniji kazao bi – NAIVNO!) prenosi nagvaždanja o snuff filmovima kao realnost. Kako ozbiljno uzimati mislioca koji se obaveštava u tabloidima, i njihove rekla-kazala koještarije ladno, bez odmaka, plasira kao fakte? Podsećam: snuff je sve do početka 21. veka bio urbana legenda za koju niko nikada nije našao pravi dokaz. Ali Kalajić zna, on nam opisuje (na str. 15), gde se i kako ti filmovi prikazuju, pa i koliko koštaju ulaznice (200 $)!
Kao i većina desničara, Kalajić je tragično lišen smisla za humor, a kamoli za ironiju, pa tako čitaocu mirne duše plasira SCUM MANIFESTO kao autentični program stvarne organizacije koja bi htela da ide okolo i kastrira muškarce.
A tek da vidite šta Kalajić ima da nam kaže o rokenrolu! Pa tim redovima se on ukazuje kao duhovni otac svih onih piskarala što su, decenijama kasnije, po novinama lupetala o slušanju ploča unazad i nalaženju "satanskih poruka"! On tvrdi da tu muziku "najviše i najozbiljnije slušaju deca mlađa od dvanaest godina" (288)! Mrtav ozbiljan, kao ne znam kakav fakat ili argument bilo čega, on navodi izjavu nekog bolida sa BBC-a, da je jedini logični izlaz filozofije Alisa Kupera da izvrši samoubistvo pred hiljadama obožavalaca. 
Tiradu o destruktivnom dejstvu atonalne muzike on poentira citirajući nekog frikšou profesora koji sumnja da su Bitlsi sami pravili svoju muziku, jer je to, po njemu, suviše precizno i tačno napravljeno, sa proračunatim dejstvom: "To takođe znači da se poruka teksta rock pesme duboko utiskuje u podsvest slušalaca. Oni čak mogu biti i nesvesni toga. (Hello, profesore! Pa ako se urezuje u PODSVEST, onda fucking naravno da će toga biti NESVESNI! – prim. Ghoul) Ipak, sve što čuju slaže se u trezorima pamćenja i biće aktivirano odgovarajućim stimulansima kad za to dođe vreme (291)."
Holly Molly, pa taj r'n'r stvara legije SPAVAČA, programiranih da, na tajni znak, otpočnu SMAK SVETA!!!
Ali, pratiocima ovog bloga, odnosno ljubiteljima fantastike i horora, biće naročito zabavno da čuju šta Kalajić ima da iskalajiše na temu NAUČNE FANTASTIKE i HORRORA kao dva simptoma propasti Zapadne civilizacije!

E, o tome u idućem delu!

---NASTAVIĆE SE, ako ne bude Apokalipse---

уторак, 18. децембар 2012.

WRONG TURN 5 (2012)


**         
2
            Posle neočekivano podnošljivog četvrtog dela, isti reditelj dolazi sa daleko ispraznijim i bezveznijim nastavkom. 
Nizak budžet je previše očigledan, "napušteno selo" (jer su SVI otišli na nekakav jebeni koncert, ni žive duše nema u selu – prc!) očigledan je soundstage, a i sve ostalo što se tu zbiva krajnje je usiljeno i neuverljivo čak i za standarde ove predugačke sage o kanibalskim hilbilijima. 
To se uglavnom odnosi i na make-up efekte – isto kao i u IV delu, i ovde su full-body lutke previše krute i tvrde u scenama klanja i komadanja, što i to malo pokušaja eksplicitnosti čini prilično promašenim kad su "žrtve" manekeni iz izloga robnih kuća!
Ništa ne pomaže što je grupici hilbilija sada (usiljeno & neubedljivo) pridružen novi lik, nešto kao mentor, a igra ga Dag Pinhead Bredli. Pa gde si bio u četiri nastavka dosad? Whatever!
Bredli ima dovoljno krupnih planova i prilike za izbacivanje jetkih one-linera, ali nažalost 2/3 filma provodi zatočen u zatvorskoj ćeliji, u ovom zaista bizarnom torture-splatter rimejku RIO BRAVA (!). 
Naravno, ima tu nekoliko kasapskih set-pisova (koji su i ovog puta JEDINI razlog da ljubitelji rasporenih trbuha ovo pogledaju), ali inscenacija, efekti i duh su uglavnom drugo-trećerazredni.

понедељак, 17. децембар 2012.

U vodenici Save Savanovića (2. deo)

 U prvom delu ovog izveštaja dao sam predistoriju priče o (pravom) prvom srpskom vampiru (Peri Blagojeviću), kao i o najpoznatijem – Savi Savanoviću; opisao sam kako je došlo do moje posete selu Zarožje, i prvu fazu puta, do dolaska u selo, uz osvrt na internacionalnu medijsku halabuku koja je baš tih dana pratila to selo i "Savinu" vodenicu kraj njega. A sada, evo pravog mesa ove priče! Slede ekskluzivne impresije i slike sa lica mesta, iz kolevke srpske vampiristike i hororizma.
Na donjoj slici - vodenica kako je izgledala 2010. godine, pre potpunog rušenja krova: 
Napomene: 1) kao i uvek, klikni na sliku da je vidiš veću i detaljniju; 2) copyright za sve fotke sa žigom – The Cult of Ghoul Inc; 3) sve fotke, osim dve (očigledno je koje su izuzeci), načinjene su 02. decembra 2012. od strane horror tima; 4) sve fotke, osim onih koje mene prikazuju, uslikao sam ja-pa-ja!
...Kad smo napokon sišli sa Ibarske magistrale, spustili smo se srednje-lošim drumom do sela Zarožje i tu načinili pogrešno skretanje. Ali, naša sreća tog sablasno-maglovitog i mestimično kišovitog decembarskog dana bila je tolika da nam se posrećilo čak i s pogrešnim skretanjem. Naime, drumče kojim smo sišli sa druma naniže, ka dnu doline, očekujući da tu nađemo vodenicu, vrlo brzo se pretvorilo u ćorsokak. Ali ne pre nego što smo na njegovom kraju ugledali jednu ženu u avliji i upitali je za vodenicu. 
Strahinja i Pišev su sa njom usnimili kraći razgovor, uprkos sitnorominjajućoj kišici. Žena nam je kazala da se vampira ne boji, tj. ne veruje u njih, a nije ni čula za navodnu obavijest iz opštine da se upozorava građanstvo da se pripazi Save sad kad mu se srušila vodenica itd. I ne samo što nam je objasnila put do tražene lokacije nego nam je, što će se pokazati kao sudbonosno, preporučila da potražimo izvesnog meštanina, Slobodana, koji zna mnogo toga o celoj toj priči, i rad je da o tome priča pred kamerama, s kojima je već imao puno iskustva u prethodnim danima. Baš nam takav treba! I zato, prva stanica bila je njegova avlija, koju prepoznadosmo iz prve, zahvaljujući opisu pomenute zarožanke.
Ukratko – sreća nas je nanela u dom izuzetno gostoprimljivih i u svakom pogledu divnih ljudi koji su baš tada pravili kobasice za svoje potrebe (od mesa sa svinjokolja od pre par dana). Ne samo što su nas usred tog posla primili u dom, nego su nas i domaćinski ugostili – slatko, sok, domaća pita sa sirom i sa jabukom, palačinke, domaći duvan-čvarci itd. Nismo hteli da budemo na smetnji, pa ni da ulazimo unutra, ali –kako nam kasnije rekoše drugi ljudi- narod je u ovim krajevima vanredno gostoprimljiv, gost je svetinja, i uvredili bi se da smo insistirali da ne prihvatimo njihove ponude. Ipak je to Zapadna Srbija, srce srpstva (zajedno sa središnjom Šumadijom), nezatrovano kojekakvim elementima koji, recimo, istočnu i južnu Srbiju čine stecištima kojekakvog šljama.
Slobodan nam je još detaljnije objasnio kako da dođemo do vodenice, i poslao nas tamo dok privrši svoj posao s kobasicama, nudeći da nam kasnije u kameru kaže šta god budemo raspoloženi da ga pitamo. Tako i bi: odosmo kolima oko 1km dalje, i bez greške nađosmo vodenicu. Zahvaljujući TV prilozima i fotkama iz ranijih dana nije bilo ni najmanje sumnje da je to baš ta.
Prvi utisak: vodenica nije u selu, nego podalje od njega, što je sasvim normalna stvar i u skladu sa simboličkim značenjem te lokacije kao mesta koje i jeste i nije deo zajednice. Jeste, jer njoj pripada i njoj (vitalno) služi, a nije zato što je ipak podalje od nje, izdvojeno i blago tabuizirano, te kao takvo idealno za manifestovanje onostranih sila...
 
Drugi utisak: pored puta, direktno naspram vodenice, nalazi se spomenik čoveku koji je baš na tom mestu preminuo. Kažu, nije nikako vezano za Savu. Kažu, srčani udar. Kažu, slučajnost što je baš tu...
Treći utisak: blago razočarenje što je vodenica previše blizu putu, pa još asfaltnom, koji prolazi kroz tu udolinu i svojom savremenošću narušava inače divlju lepotu i atmosferu starinskog, drevnog.
Četvrti utisak: do vodenice ne postoji pristupačna staza, a kamoli put. Do nje se s tog asfalta može sići, na jedvite jade, i uz mnogo opreza, samo niz jedva primetan stazuljak, strm i rizičan, naročito po blatnom i klizavom vremenu.
Peti utisak: dobro je da ipak nije cela srušena, kako neki neprecizni izveštaji iz treće ruke tvrde. Dakle, nije se "srušila Savina vodenica", nego samo njen krov. Zidovi se zasad još drže, i podupiru impozantnu i oku prijatnu građevinu.
Kasnije nam rekoše da je krov pao pre više od godinu dana, što još besmislenijom čini tu novinarsku patku o "nedavnom" rušenju vodenice i posledičnom "strahu" meštana od posledica toga. Pre će biti da je nekome (iz opštine?) tek ovih dana sinulo da nekako unovči lažne glasine o tome. Pitanje je samo zašto su čekali toliko dugo...
Što se tiče lokacije, ona je savršena. Mesto je zaista sa svih strana izolovano brdima i zlokobnim đavolovarošanskim šiljatim stenama, senovitom šumom, i uopšte ne deluje kao da je selo odmah iza. Osećaj izolovanosti je više nego primetan čak i usred podneva.
Čulo se samo stalno klokotanje planinskog potoka, ali čak i žubor te vode baš na tom mestu, u tako gluvom i sivom danu, nosio je zlokobne konotacije.
Sasvim prikladno tom ambijentu, Sava Savanović je demonstrirao svoju vampirsku sposobnost preobražavanja u ma koju životinju, Mada se češće pretvara u vuka ili psa, nama se ukazao u obliku velike blede žabe. Zaista originalno (i ljigavo)! Mada se lukavo kamuflirao među kamenjem, mom gulovskom oku nije mogao da promakne, pa sam ga uslikao u krupnom planu, kao dokaz. Kasnije je postao nevidljiv.
U vodenici su primetni tragovi plamena, odnosno požara. Nažalost, zaboravio sam da kasnije pitam Slobodana otkud to, i otkad. Ali, ako zamišljate scenu gomile seljaka sa bakljama koji dolaze ovde kao na kraju nekog Univerzalovog horora iz 1930-ih – o'ladite. Čisto sumnjam da je tako nešto u pitanju.
Kao što se može videti, vodenični točkovi su još uvek unutra, u kršu i rusvaju od palih greda i ćeremida.
Vodenica deluje mala: skroman prostor za rođenje tako velikog mita o Savi Savanoviću – sobičak jedva dovoljan da se u njemu dva čoveka okrenu jedan oko drugog bez dodira.
Svakako je prostora manje nego u onoj vodenici iz LEPTIRICE. I kad sam kod toga, valja naglasiti da taj TV film *nije* sniman u Zarožju, već u nekom selu u današnjoj Bosni, a ondašnjoj SFRJ. Razlog je taj što je Kadijević a) želeo vodenicu u radnom stanju, a ova zarožanska u to vreme nije bila u pogonu; i b) želeo je veći i slikovitiji prostor od ovoga u kome kamerman ne bi imao gde da se okrene sa svojom mahinom.
Kasnije tog dana Slobodan nas je poveo u jednu drugu, bolje očuvanu vodenicu –znatno veću od ove. Ali džaba joj očuvanost, džaba joj prostor, kad je na mnogo prozaičnijem, neskrovitom mestu, nepogodnom za pletenje jezivih priča i legendi.
Naravno, ovu Savinu vodenicu smo obišli i razgledali sa svih strana, i tek kad smo je osmotrili odozdo shvatili smo koliko je zapravo strašno propala: ne samo očigledno srušeni krov, nego je i njen pod na ivici propasti.
Podne daske su sasvim polegle, popucale i svile se ka tlu, i neki neoprezni namernik koji ovde eventualno dođe i reši da se šegači u unutrašnjosti vodenice lako može da strada, ili barem ozbiljno da se sjebe, usput ubrzavši rušenje cele vodenice, ako svojom težinom polomi već žestoko natrule daske i grede.
Kad sam video u kakvom je stanju pod, shvatio sam koliko je nerealna, a na neki način i besmislena priča o "renoviranju" vodenice, što se moglo naći u pojedinim izveštajima i prilozima. Nema ovde šanse za renoviranje: to je toliko trulo i propalo da jedino može da se izgradi iznova, od nule – dakle, da se sruši skroz, ili barem drveni deo, pa da se gradi na postojećim kamenim temeljima (mada mi ni oni ne deluju baš mnogo stameno).
Ako neko u tome bude video materijalnu korist (turizam i sl), može da to uradi, ali – to više neće biti TO. Mislim da se sa velikom sigurnošću može reći da su Strahinja, Pišev i Ghoul bili među poslednjim živim ljudskim bićima koja su kročila u autentičnu Savinu vodenicu dok se ova koliko-toliko držala na okupu, makar i kao polu-ruševina. Biću zaprepašćen ako ovo sve izdrži snegove ove zime i ako proleće dočeka u iole prepoznatljivom obliku kakav smo mi imali sreće da, maltene u poslednji čas, zateknemo.
Znači, okej, možda neko, nekad, ovde napravi još lepšu i još stariju (sic) vodenicu, ali to više neće biti ona u kojoj je najpoznatiji srpski vampir, navodno, davio vodeničare – nego neka sasvim druga. I drago mi je što sam ovde bio i autentičan ugođaj osetio pre nego što neko nađe za shodno da ovo sruši i napravi novu "vodenicu"; pre nego što izgrade staze i stepenice da svaka baba i svako derište može tu da prolazi i kolicima prilazi; pre nego što naprave trafike, suvenirnice i kafane odmah pored, i tako sasvim ubiju unikatnu atmosferu tišine, samoće, izolacije i neljudske, blago neprijateljske, zlokobne prirode na ovom mestu.
Kad sam već kod suvenira, sa sobom sam odavde poneo nekoliko: dve treščice iz drvenog dela vodenice i jedan kamičak izvučen iz njenog temelja. I mada mi to sve vreme stoji kraj uzglavlja, tokom ove dve nedelje koje su prošle od tada nije mi nijednom u san došao niti Sava, niti neki drugi vampir – zapravo, nisam imao nijedan horor košmar... Pišev je sa sobom poneo jedan veliki štap, kako bi njime o tlo oslanjao svoje izdžigljale kosti, ali ni on nakon toga nije doživeo nikakvu natprirodnu emanaciju ("Vrati mi moj štap!" i slično).
Od Slobodana smo čuli priču o Savi Savanoviću otprilike onakvu kakva je čitaocima Glišićeve priče poznata (vidi 1. deo ovog izveštaja za dajdžest-podsećanje). Jedino odstupanje je u tome što je, prema njegovoj verziji, Strahinja u vodenicu otišao sam (a ne na angažovanje starešina sela), praktično sa samoubilačkim namerama. Znači, ne da pomogne selu, ne da se dokaže kao zreo momak za nesuđenu devojku, nego kao razočarani melanholik koji je, kad mu je odbijena prošnja voljene, rešio da ode u vodenicu i pusti da ga tu vampir sredi, jer šta će mu život bez drage...
Slobodan nam je kazao i to da se niko drugi, posle Save, u selu nije vampirio; da ljudi tog kraja svi znaju za priču o Savi S, ali da ne osećaju neki preterani strah od tog mesta, žive svoje živote najnormalnije u njenoj blizini – ali, takođe, izbegavaju da se tu zadese uveče, a kraj nje ne bi prespavali ni za kakve novce.
Kad sam kod toga, kazao nam je da je nedavno, pre nekoliko meseci, tu boravila grupica Novosađana, koji su spavali kraj vodenice čak dve ili tri noći. Videli smo tragove njihovog kampa. Kaže da ništa posebno nisu videli, ali jesu tokom noći čuli neke zvuke i glasove za koje nisu baš bili sigurni odakle su i šta znače...
Slobodanov sin mi je nudio 300 E da zanoćim kraj vodenice, što bih možda i učinio da sam imao sa sobom svoju vreću za spavanje, i da nisam morao da se nazad u Beograd vratim istog popodneva sa ekipom. No, ako ima ljudi koji smatraju da je to easy money, samo izvolite, idite u Zarožje pa nađite nekoga ko će vam platiti da zanoćite kraj Savine vodenice – i nek vam je sa srećom! Al' ako vam se nešto desi, ja perem ruke od svake odgovornosti!
U idućem nastavku: 1) poseta drugoj, većoj i očuvanijoj vodenici u Zarožju (i mali trač o tome kako je čuveni putopisac Memedović "noćio" u "Savinoj" vodenici)! 2) dva prastara groba kraj crkvice u selu! 3) obilazak jednog apsolutno neodoljivog, pradrevnog groblja, najstarijeg na kojem sam ikada ghoulovao (starog nekoliko vekova)! Stay tuned!
 
---NASTAVIĆE SE---