U okviru akcije "Harvester žanje najgore filmove svih vremena", predstavljam njegov najnoviji rivju.
Review by Aleksandar Janjić
Režija: Lucky McKee
Scenario: Lucky McKee, Jack Ketchum
Ako ste gledali serijal Masters of Horror, sigurno se sjećate priče Jennifer, koju je režirao Dario Arđento po neviđeno imbecilnom scenariju Stivena Vebera, koji je i glavni glumac. U toj priči izvjesni pajkan pronalazi nekakvu ljudožderku užasno deformisane face i iz neobjašnjivih razloga odvede je kući i počne da se vaćari s njom – kako se sve to završilo, možete vjerovatno da zamislite čak i ako niste gledali (having said that, ja sam gledao, ali se uopšte ne sjećam šta je bilo na kraju). The Woman, čedo Lakija MekKija i Džeka Kečama, donosi donekle sličnu priču – „ugledni“ advokat (a zapravo jedan ludi psihopata, kao što će se kasnije pokazati) Kris Klik nabasa prilikom lova u šumi na prekrasnu divljakušu koja u nekom potočiću spira prljavštinu sa svojih obnaženih grudi.
Čuči Mara na kamičku...
Sure enough, umjesto da obavijesti neku od službi nadležnih za divljake, on je fino odvede kući, zamandali u šupi i počne da je civilizuje, na opšte „oduševljenje“ ostatka porodice. Ta budala naravno ne zna da je dotična posljednji preživjeli pripadnik izrazito opakog ljudožderskog klana – a i kako bi znao, kad nije gledao Offspring? Nisam ni ja, doduše, ali u današnje vrijeme dovoljna su dva-tri klika mišem da dođete do informacije koja vam treba. Dakle, ovo bi se tehnički moglo nazvati nastavkom Offspringa (koji je snimljen po istoimenoj knjizi, koja je in turn nastavak Kečamovog vjerovatno najpoznatijeg djela Off Season, čije uncut & uncensored izdanje mi već mjesecima skuplja prašinu na polici, a sad će sigurno znatno da skoči na listi knjiga za čitanje). Poznavanje prethodnika vam nije neophodno da biste uspješno pratili izuzetno kompleksnu radnju – priče nisu međusobno vezane i jedini zajednički lik je upravo The Žena.
Od početka filma očigledno je da u porodici Klik sve ne funkcioniše baš savršeno. Već u prvoj sceni, na roštilju kod nekih prijatelja, možemo da primijetimo da ni sinu Brajanu nisu baš sve daske na broju – on potpuno ravnodušno gleda kako grupa zgubidana maltretira neku djevojčicu, a onda počne da ubacuje loptu u koš – njegov otac, naime, veliki značaj pridaje uspješnom izvođenju slobodnih bacanja. Kako vrijeme odmiče, sve jasnije je da je Kris jedan ubitačno iritantan psihopata (ne onog tipa što ga je maestralno odigrao Teri O’Kvin u Stepfatheru, neko koga zapravo žalite jer pokušava da se izbori sa sopstvenim poremećajima i ne uspijeva) – od samog početka sam želio da mu Žena pregrize grkljan i ubije ga na izrazito gadan i eksplicitan način. Takođe sve očiglednije postaju i psihopatske sklonosti kod njegovog sina. Stvari se ne završavaju na običnom pasivnom posmatranju maltretiranja neke djevojčice (što može svaka šuša), već on preuzima i aktivnu ulogu u kasnijem toku događaja.
Mi smo srećna porodica...
Ženski dio porodice je potpuno podređen ocu i ne smije da zucne. Krisova žena Bel (Anđela Betis) dobija šamarčinu čim se toliko obezobrazi da postavi pitanje da li je dovođenje Žene u kuću (tj. šupu) pametan potez. Starija kćerka Pegi je tinejdžerka koja je stalno nešto tužna i zamišljena i pogleda uprtog u daljinu, a neće nam trebati mnogo da saberemo dva i dva i shvatimo da je zatrudnila nakon jednog one night standa. To naravno ne bi bio toliki problem da je njen otac dobrica kao recimo Dž. K. Simons u Juno, ali za ovog bolesnika niko ne može da predvidi šta bi mogao da napravi kad sazna. Još nisam spomenuo najmlađu sestru Darlin – ona je vrlo malo dijete i samim tim je jasno da će biti u podređenom položaju, a njeno prisustvo je tu od koristi da bi se na vrlo jeftin način izmamile simpatije muškog dijela publike (ženski dio je već zgrožen zbog Krisove odvratnosti i njegovih vrlo nazadnih stavova o ženama, što automatski povlači saosjećanje sa Anđelom Betis i starijom kćerkom).
Ključna scena u filmu - nastavnica kuca na vrata, dok dobri tata uspravlja patosiranu mamu
E sad, sa ovakvom postavkom neki logičan slijed događaja bi bio sljedeći – Kris i Brajan se ponašaju sve bolesnije i bolesnije, kako prema Ženi, tako i prema ženskom dijelu ostatka porodice, sve dok nekom ne pukne film i oslobodi Ženu, koja ih onda pwnuje obojicu uz pomoć svojih kanibalskih vještina stečenih dugogodišnjim treningom u obližnjoj šumetini. Na neki način, to se otprilike i desi, ali desi se i još toliko toga drugog što ne da nema veze sa ostatkom filma, već vjerovatno nema veze ni sa bilo čim na ovom svijetu. Posljednjih dvadesetak minuta ovog filma (od dolaska Pegine nastavnice geometrije) je potpuno ludački niz WTF momenata koji u svojoj nebuloznosti povremeno podsjećaju na serijal Feast – s tom razlikom, naravno, što Feast kao glavni i jedini cilj ima prolivanje što više krvi i uklanjanje karikatura ljudskih karaktera na što gadniji način, dok se The Woman skoro sat i dvadeset minuta pretvara da je ozbiljan film koji se zapravo bavi problemima američke srednjeklasne porodice. Ta dvadesetominutna orgija randomnessa u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća je nešto najzabavnije što sam gledao još od Ajine Pirane – nije bitno šta i kako, bitno je da se gine! Dakle, očekujte obilno krvoliptanje i umiranje, a dalje se ne usuđujem da spojlujem, jer bi to bilo kao kad bi vam neko rekao da se u [REC] na kraju pojavi potpuno deformisano čudovište i ubije Pabla (ubiše Pabla!) a Anhelu Vidal odvuče u mrak.
Right now your ring finger will have to do, but later I'll come for the rest, motherf**ker!
Samo još kratko o tom “feminističkom” angleu koji je izazvao dosta kontroverze (ali i pohvala, od strane raznoraznih ŽENA): Kad Kris pred kraj filma počne da se dernja i eksplicitno govori šta misli o svojoj ženi i kćerima, a i ostatku ženske populacije planete, čovjek bi pomislio “E sad ga pretjeraše sa ovim nesuptilnim ukucavanjem poente u glavu!” – međutim, u tom trenutku je film (ako ga posmatramo kao ozbiljan društveni komentar) već odavno izgubio kredibilitet. Prvo, zbog cheesy crno-bijele postavke u kojoj su svi muškarci psihopatske svinje a sve žene nevine žrtve (koja potpuno uništava svaku uvjerljivost u tom smislu); drugo, zbog nebulozne odluke nastavnice geometrije da Krisu ispriča sve o Peginoj trudnoći, iako je već na prvi pogled mogla da primijeti da taj nije baš sam u glavi; i treće i posljednje, ali ne i najmanje važno – zbog ekstremno retardiranog skora. Naime, neki ključni momenti u filmu su umjesto dramatičnom orkestarskom muzikom ispraćeni nekakvim potpuno debilnim pop-rok pjesmicama koje pošten čovjek ne bi pustio ni na svom MP3 plejeru, a u filmu ovog tipa štrče, da citiram Džoa Dejvida Brauna, kao brabonjak u čaši za punč.
Ako neko pomisli da je šteta što je ovaj film odletio u vode jeftine eksploatacije i nije do kraja (ili uopšte) eksploatisao svoj društvenokomentatorski potencijal, neka ga utješi činjenica da je The Girl Next Door (film snimljen po Kečamovoj istoimenoj knjizi koja opisuje istinitu priču o nasilju nad jednom djevojčicom) bio skoro negledljiva budalaština i da bi vjerovatno i Žena bila takva. Ovako, ljubitelji treša mogu da budu vrlo zadovoljni jer je kraj filma treš koji nadmašuje čak i najsmjelija očekivanja, a ljubitelji čitanja između redova imaju toliko materijala za učitavanje da narednih dvije i po godine ne moraju da gledaju nijedan film.
Istovremeno sa filmom, MekKi i Kečam su udarnički radili na istoimenoj knjizi (kad mogu Klark i Kjubrik, što ne bi ova dvojica?), koja je već izašla (navali narode!), a vjerujem da ćemo vrlo brzo da dočekamo i nastavak filma pod nazivom The Women, a zatim i spin-offove Jennifer vs The Woman, Jennifers vs The Women vs Ice Spiders: Requiem i The Woman vs Casper Van Dien.
P.S. by Ghoul:
Pošto sam ja zgrožen ovom idiotarijom još i mnogo više od trešoljuba Janjića, nadam se da ću da smognem snage i vremena da u narednih 10ak dana napišem i svoj feministički osvrt na ovaj muškomrzački splatter traktat.
