
субота, 25. јул 2009.
Horor-magistar Bojan Baća i njegov MALICE IN WONDERLAND

Introduction:
THROUGH THE LOOKING GLASS
петак, 24. јул 2009.
YOUNG THUGS: INNOCENT BLOOD (1997)

prikaz je originalno pisan za KUNG FU CULT CINEMA:
www.kfccinema.com/reviews/drama/innocent/innocent.html
Country : Japan
Year: 1997
Genre: Action, Drama
Format: DVD
Running Time: 107'
Distributor: Artsmagic
Date reviewed: 04/21/05
Director:
Takashi Miike
Cast: Kôji Chihara, Seiji Chihara, Moeko Ezawa, Marie Kikuchi, Hiroko Nakajima
Story: Four friends (three boys and a girl) finish their high school, and find different jobs. Two of the boys end up doing small favors to the local thugs (like ‘convincing’ those in debt to return the money, protecting the obedient and fighting the opponents). The group is still more or less together until the main guy, Riichi, meets a girl who had a crush on him in high school. His previous girl dumps him, and the new one doesn’t like seeing him bloodied and swollen with bruises, so he has to obey her, and stop fighting. In the surrounding with so many tough guys (most of whom owe him a kick or two at least) being a pacifist is pretty hard…
Review: The story as described above might mislead you into belief that there is a straightforward narrative here. Not so with Miike. Firstly, the film is divided in two parts (‘summer’ and ‘winter’), portraying the events from dominantly male, and later female, perspective. Then, the time-line within both parts is broken through ellipses, flashbacks or Miike’s trade-mark out-of-the-left-field plot turns or surreal scenes. The story is pretty simple, but Miike’s complications more often than not seem to be there merely to hide its simplicity, or to alienate a viewer who might be lulled by a more conventional narration. Unfortunately, there’s a lot to be lulled by in Young Thugs, and not much to keep you awake.
To follow a film like this, the viewer needs a hook: either characters, or intriguing story, or a strong visual style, or a barrage of powerful imagery (which may or may not make much sense). Let’s see. The characters are decent, even likable youngsters, and you don’t find those often in Miike’s films. The actors provide quality performances, considering what they’re given to work with. The story, however, is just nothing new or worth writing home about. This is a predictable socio-drama about the troubles of growing up in Osaka, but its social aspect is diminished since the screenplay does not provide the character’s backgrounds or a clear idea about the city they live in, while the drama part is undermined in several ways. With no background, no back-story, starting in medias res, we never really understand why those young people have to become Young Thugs. If there is to be a tragedy, it must arise out of a protagonist’s decision – but we never really feel what makes them tick. The disjointed narrative is about ‘a bunch of stuff that happened’ (to borrow Homer Simpson’s phrase), with no clear idea of how or why. This is basically a drama, with far greater stress on characters and, for lack of a better word – ‘realism’. However, it is seriously undermined precisely by what makes the film most watchable – that is, Miike’s weird touches. Which brings us to a paradox: Young Thugs might’ve been a more consistent and to-the-point film in the hands of a more conventional director, but that would make it just another trite delinquent movie with predictable situations and even more predictable morals; on the other hand, the only reason to actually watch Young Thugs are precisely the scenes that seem to belong to a different movie.
The films opens with a pleasantly humorous scene in which Ryoko ‘seduces’ her teacher only to ridicule him on the last day of school. Wickedly funny, it reminded me of some tamer moments of Visitor Q. It is followed by a string of quick cuts in the middle of a violent fight, and pretty soon a character’s bald head receives copious vomit in close up: for a while it seems that we’re in the familiar Miike strangeland. But then the ‘serious’ (or, more accurately ‘pathetic’) melodrama kicks in, and then it’s ‘Good night and sweet dreams: wake me up if something actually happens’. Gradually you lose interest in the characters and their plight, because of the uneven tone and an unhappy mixture of realism, surrealism, violence, romanticism, drama, tragedy and comedy. When, at the end of Dead or Alive people start fighting like cartoon characters and an –out of nowhere- bazooka becomes a weapon of mass destruction, it is consistent with the mocking tone pervading most of that movie. When at the end of Young Thugs a character shits his pants after a suspenseful car chase and is –out of nowhere- stricken by the lightning, it is so inconsistent with the rest of the movie that the little impact the film may have had by then simply goes down the drain.
With no eye candy or a steady flow of memorable images to provide a nice package to an otherwise problematic content, Young Thugs remains a cheap direct-to-video fodder that is competently made, but with inspired touches too few and far between. Basically, this is one of the lesser Miike flicks which the fans will probably watch no matter what, while the uninitiated or insecure are advised to rent the DVD before buying, or skip it altogether.
DVD [ NTSC, Region 1] : You should not have great visual or aural expectations from a very low budget film shot on video: the colors seem subdued and the image occasionally lacks vividness and detail. Yet, considering the source, I’m not sure if a much better work could be done with it anyway. It’s in original 1.85:1 ratio, and the sound is in both 2.0 and 5.1 (none of which adds much to this average film). The disc contains the trailer, biographies, scene selection, cultural information on the city of Osaka (which should’ve been artistically shaped and presented in the film itself, instead as a footnote here) and 17-minutes of Miike interview. By far the most interesting among the supplements, it reveals his fondness for this particular title, as well as the period in which it was made: Miike seems to long for the days when he was more spontaneous and not so tech-savvy as today. Still, this viewer did not feel much to long for in Young Thugs…
Reviewed by Dejan Ognjanovic
Story= 2
Cast = 4
Entertainment = 2
Subtitles = 4
Overall = 2
SCARS OF THE SUN aka SUN SCARRED (2006)

3+
jedan od novijih Miikea (uvek je rizično reći 'najnoviji', jer dok napišeš tu rečenicu – on je već snimio novi film!) potvrđuje ga kao majstora koji je veliki i onda kad nije gigantski, i svakako spada u njegove bolje, mada ne i najbolje filmove.
u suštini, to je zaplet u stilu DEATH WISHA, ali urađen kao ozbiljna drama i studija današnjeg japana, ali i sveprisutnosti ZLA u svetu, bilo gde.
znači, naglasak nije na akciji, iako scena tuče na samom početku –kada gl. junak pokuša da odbrani beskućnika od iživljavanja 5-6 maloletnika- spada u najbolje koreografisane i režirane scene tuče za koje znam, baš zato što uspeva da deluje sponatano, realno, trapavo, bolno, žestoko, gotovo naturalistički, bez stilizacije. zapravo, čitav film je rađen u jednom minimalističkom, maltene dogma-stilu, što nekima može zasmetati, ali ipak je ovo miike: niti je ovo zaista čist dogme film, niti je to puki dokumentarizam slice-of-life prirode, već pre otelovljena metafizika.
zapravo, prvih pola sata filma predstavljaju tako jezivu i zlokobno opipljivu materijalizaciju čistog ZLA da ja tako nešto ne pamtim da sam video: krajnje svedenim sredstvima miike stvara vrhunski saspens slikajući jedan srozani, odvratni svet u kome je zlo toliko dominantno i sveprožimajuće da bukvalno može da iskoči iza SVAKOG ugla: HELL ON EARTH, indeed! deonica nakon te izvanredno usnimljene tuče, u kojoj gledalac može samo da se pita KADA i KAKO ali ne i ŠTA će da se desi zaista je vrhunska: familija gl. junaka osuđena je na smrt, i fatum toga učinjen je gotovo opipljivim!
nakon toga, film ne kreće akcionim stazama a la DEATH SENTENCE, već se više bavi psihom osvetnika i njegovim pokušajima da dođe do glavnog vinovnika pogibije svoje žene i ćerke. tu kreće sporiji i, moram reći, maaalkice manje zanimljiv deo filma (miike je uvek kuburio s ritmom i bio sklon da stavlja preduge epizode čak i u svoje najbolje filmove!), ali pred kraj se to sve sabira u divnom, za miikeove standarde čak i nepreteranom okršaju koji je, maltene, vežba u suzdržavanju.
pritom, lik zlikovca je prikazan kao otelovljenje čistog zla: nema tu psihologije, bekgraunda, familije koja ga tukla, zlostavljanja, sirotinje i sl.
on je, prosto, mladi i prazni psihopata koji uživa da drugima nanosi bol, jedan nepompezni, nemaskirani majkl majers koga ne biste ni po čemu zapazili na ulici –i u tome je sva poenta.
vrlo solidan film koji, u drugoj polovini ipak ne ispunjava sva obećanja data u prvoj i boljoj polovini.
четвртак, 23. јул 2009.
SUKIYAKI WESTERN DJANGO (2007)

čudnom ironijom sudbine, 2 miikeova filma iz iste godine – 2007. – bilo nam je suđeno da pogledamo sa više od 18 meseci razmaka!
dok je SUKIYAKI stigao expresno, na DETECTIVE STORY moralo se pričekati neverovatno i neuobičajeno dugo!
sad kad je DETECTIVE dolijao, setih se da ni SUKIYAKI rivju nije okačen na blog, pa evo da u počast starog-a-za-nas-novog miike-DETEKTIVA okačim stari-a-za-blog novi rivju ĐANGA.
pogledah SUKIJAKI SUVLAKI NA PAVLAKI.
moja ocena, fina četvorka (****), ili po delovima:
prva polovina=5-
druga polovina=3+

do sada navođene zamerke ovom filmu ne stoje, jer su plod pogrešnog pristupa i nerazumevanja suštine njegovog tu-bića, a i njegove stvari-po-sebi.
to da je previše konfuzan – pa, nije mnogo više od prosečnog špagetija (vintage, italo), gde takođe imamo nepoznate prošlosti, tajne identitete, otkrića skrivenih backgrounda, motivacija i sl.
istina, ovde i neki sporedni likovi imaju svoje bizarne prošlosti i veze sa glavnima, ali to niti je previše važno, niti je teško ispratiti. taj aspekt filma doživljavam kao SVESNU hipertrofiju klasičnog špagetija – što je ovde i bila OSNOVNA NAMERA.
elem, SUKIJAKI SUVLAKI je, pre svega, jedno kempovanje (pod)žanra, sa namernim preterivanjem (drečavo veštačke kulise sa lažnim nebom i planinom fudži na početku, prenaglašene emocije a naročito patetika tužnih flešbekova na traume iz detinjstva, pa onda žene koje vrište dok ih siluju, dok im muževi ginu na rukama, dok im deca pate itd.). sve je to deo koncepta, i vrlo lukavo odrađeno. i vešto. on niti omažira niti emulira, nego dekonstruiše i rekonstruiše u jedan vrlo osobeni autorski reimagining!
u tom svetlu treba shvatiti (i pozdraviti!) vanredno smelu i po meni veoma uspelu i zabavnu zajebanciju sa japanskim ingrišom.
nemojmo zaboraviti da je i 'originalni' špageti vestern, kako mu i ime kaže – derivat, tj. italo verzija usa proizvoda, u kojoj su peščare italije i pustinje španije glumile amerike a neki luiđi, serđo i tako ti su bili 'džo', 'frenk' i 'stenli' i pričali, ili bili dabovani, na neki vrlo sumnjivi 'engleski'.
sad miike uzima taj derivat, pa šraf okreće za još 90 stepeni, ubacujući tu usa-italo smešu u japanski ambijent i –pored ostalog- tim ingriš dijalozima stalno podseća na suštinsku inkonguentnost u samoj postavci – umesto da je prikriva i pretvara se da ne postoji (kao u špageti vesternu, koji ejpuje ameriku, sa manje ili više uspeha), on je iznosi na videlo i pretvara u svoju suštinsku temu. (btw, preprimljen na ovu zamerku u rivjuima amera kojima je ingriš baš žešće smetao, moram reći da mi taj smešni jap. izgovor uopšte nije bio toliko extreman i nerazumljiv – možda 3 ili 4 replike u celom filmu nisam baš najbolje razumeo!)
ako film posmatrate kao golu zabavu tipa 'opusti mozak i uživaj u šarenim bojama koje ti mrdaju pred očima' – SUVLAKI isporučuje tako zasenjujućom paletom boja, a naročito prelepe CRVENE, da je film RAJ ZA OČI, potpuni trijumf production designa, KOSTIMA, šminke, frizura, oružja – you name it, they have it up to 11!
ako od filma želite da ispoštuje špageti žanr – manite se ćorava posla. to mu nije namera: ovo je film koji se, u suštini, sprda s tim (mada ne zlonamerno: ne očekujte melbruxovsku PARODIJU)! u tom smislu se i većina zamerki scenariju mogu pripisati uzorima na kojima je baziran i od kojih ih je preuzeo.
ako od miikea očekujete i neku dublju priču (koja je poruka filma? šta je naravoučenije? ima li život smisla? koji je? itd.) – pa, mislim da nećete biti iznevereni ni na ovom polju. iako površno gledano ovo deluje kao jedna 'extravagancija' i velika zajebancija (za razliku od, npr, ozbiljnog breht-na-kreku BIG BANG LOVE), mislim da film zapravo vrlo svesno i pametno nastavlja neke teme iz jezgra miikeovog opusa: preispitivanje koncepta muškosti, japanskog identiteta (naročito as opposed to američki identitet ikonizovan u westernu), američke kulturne dominacije, gubitka viteštva (samurajske katane protiv mitraljeza) itd.
2 stvari koje su mi upadljivo nedostajale, a bile su za očekivanje u ovom konceptu:
1. bombastična špageti muzika – ovde je nema mnogo, u smislu skora (postoje 2 dijegetske pesme, i obe su izvanredne – a posebno ona uz pratnju onog aboridžinskog (!!!) čuda sa ultradubokim zvucima znanog kao didžeridu).
2. krvopljus – pošto su italijani na svoje špagete stavljali mnoooogo više kečapa od usa kolega, a miike je poznat po prolivanju krvi, očekivao sam da se ovde ljudi raznose u parčiće, da krv šiklja na sve strane, da katane seku udove a mitraljezi kose i komadaju sve pred sobom: a zapravo, mada krvi ima dovoljno da se prosečan festovski snob 'šokira' ili bar zgrozi, meni je na tom planu ovaj sukijaki bio suv. mada, simpatičan je bio očigledan omaž OGNJENKI u sceni sa bajom koji ima ogromnu rupu u stomaku. lepo je videti da uroš stojanović svojom revolucionarnom vizijom već utiče na filmmejkere miikeovog ranga!
dakle, baš 'nako fina četvorka (****)
среда, 22. јул 2009.
TANTEI MONOGATARI aka DETECTIVE STORY (2007)
TANTEI MONOGATARI aka DETECTIVE STORY
TAKASHI MIIKE
***
3
nehumano dugo se čekalo na ovaj film, ali najzad je dolijao! čim se pojavio sjajan dvd-rip sa savršenim engleskim titlovima – ovo se pogledalo, i evo presude: DETECTIVE STORY je jedan od blago-natprosečnih, ali ne baš vrhunskih miikeovih filmova.
a ako me baš povučete za jezik, reći ću da u vrhunske ubrajam sledeće (sa ocenama):
Fudoh: The New Generation [1996] ***(*) =4-
Audition [1999] ***** =5
MPD - Psycho [2000] ***** =5-
Visitor Q [2001] **** =4
Ichi the Killer [2001] **** =4
The Happiness of the Katakuris [2001] =4-
Three... Extremes - 'The Box' [2004] **** =4+
Big Bang Love [2006] **** =4
Imprint [2006] **** =4
Sukiyaki Western Django [2007] ***(*) =4-
DETECTIVE STORY je, za moj groš, negde u rangu sa ONE MISSED CALL ili CROWS ZERO. to će reći, ovo je jedan komunikativniji, zabavniji miike (u smislu crowdpleasinga), pristupačniji je nešto prosečnijem gledaocu, naslanja se na opštepoznatu tradiciju detektivskih krimi-trilera kao i horor-trilera o serijskim ubicama a gegovi su često na nivou slepstika tako da i joe sixpack može da se slatko nasmeje gledajući ovo, a ne kao u nekim miikeovim ezoteričnijim naslovima, u kojima su ironija i sarkazam skriveniji pa prosečni moron ne zna da li da se smeje, plače, povraća ili da gasi TV!
žanrovski, DETECTIVE STORY nije baš jednostavno smestiti u bilo koju fijoku sem one na kojoj piše 'miike', koji je već postao žanr po sebi. ako se neko buni zašto o ovom filmu, pored ostalog, govorim i kao o hororu, neću zameriti. ako se neko buni protiv onih koji poriču da je ovo horor, i to ću razumeti. horor je, u ovom slučaju, ograničen pretežno na splatter sekvence, sa izvađenim unutrašnjim organima, raščerečenim leševima (iz misterioznih razloga – blurovanim na DVD-u sa koga je ovo ripovano; pitam se da li je tako u svim verzijama, prokleti bili!?), te krupnim planovima crva kakve još od hejdeja lučija fulčija i ranog barkera nismo gledali ovako, preko celog ekrana.
"I'm ready for my close up, mr. Miike" said the worm.
"Action!" said Miike.
he he he.
pred kraj filma ima i malo bockanja sečivima i odsecanja izvesnih delića tela, ali nekako, za miikeove standarde, to je jedan relativno umeren bloodbath. ili sam ja skroz skrenuo, i potrebne su mi sve veće količine splattera kako bi utažile moju žeđ? nekako, kako starim, potrebni su mi sve jači i ljući začini, žešći šokovi, krvopljusnije scene, a nekadašnji usklik koji su pripisavali kronenbergu (iz dana pre nego što je crvenilo krvi zamenio crvenim tepisima) – MORE BLOOD! – sve više postaje moj moto i mantra tokom gledanja bilo kog filma. a uklikivao sam ga čak i tijekom gledanja SRPSKOG FILMA. u poslednje vreme jedino me je MARTYRS potpuno zadovoljio na tom planu…
nego odlutah. znači, miike i horor. izvan splatter prizora, koji su uglavnom urađeni groteskno, na ivici tongue-in-cheeka, horora ima u par prekratkih saspens scena, i u završnom okršaju koji je više triler-akcija nego li nekakav horor, iako krv pljušti poprilično. treba svakako istaći i scenu iz koje je ona napaljujuća sličica sa stvorom (čovekom?) u misterioznoj kontrapciji i sa bizarno creepy maskom na faci, if any. kako ispade, u pitanju je omaž SILENCE OF THE LAMBS (odnosno MANHUNTERU): pod tom maskom je uapšeni i unakaženi psiho-ubica koga je naš detektiv priveo 15 godina ranije, a kod koga sada dolazi po savet. scena je neodoljivo spooky i morbidna, i ima creepy vibe koji je baš vintage miike: vidi se zašto je on i dalje vrhunski majstor strave, onda kad se odluči da je napravi.
ipak, ne očekujte čist horor. naslov nije lagao: ovo je pre svega detektivska priča, ili tačnije – parodija na detektiviku, jer ovde imamo jednog nesposobnog 'profi' detektiva i jednog trapavog amatera koji mu se pridruži, a načini na koje dolaze do tragova i napretka u istrazi najčešće su stvar slučaja ili okolnosti u kojima su im mozak i dedukcija od najmanje pomoći.
što se tiče humora, on je od 'otkačene' sorte koja se od miikea očekuje i koju on gleefully isporučuje kroz obilje narativno nebitnih detalja. potonji deluju kao tipični dodaci na jedno relativno normalno tkivo koje miike, kako bi razbio dosadu, kiti svojim osobenjačkim kićankama – kao npr. kad se jedna luckasta junakinja bukvalno upiša usred umetničke galerije. to ima i narativnu vrednost jer onda ode u WC gde pronađe… nešto vredno za zaplet; ali fora je u tome da ona nije morala da se upiša, mogla je 'normalno' da ode u WC i zatekne to što zatekne; ali ne, ovo je miikeov film, i ne može to 'normalno'! čitav film je krcat takvim detaljima, nebitnim a dražesnim ostranjenijima – jedna ružnjikava intervjuerka na kraju svog iskaza o promiskuitetnoj susetki izjavi da joj zavidi, i počne da oralno zadovoljava svoj palac, tokom jednog razgovora u javnom kupatilu tokom čitave scene bez ikakvog razloga ivicom kade u krug hoda goli dečak, itd.
u suštini, ovo je palp premisa, prilično generička, i u rukama nekog drugog reditelja sve bi ovo bilo mnogo statičnije i nezanimljivije; miikeova čipka po rubovima ove storije čini je zanimljivijom nego što stvarno jeste, ali ipak ne može ni on da od kaputa napravi loptu baš kao što ni slikar u filmu ne uspeva da svoje platno naslika tako neprofesionalnim i kvarljivim materijalom kakva je – krv.
interesantni kurioziteti:
antropozof rudolf štajner ima popriličnu važnost za zaplet (ili tačnije za gimmick kojim se psiho ubica rukovodi) i moram reći da osim njegovog indirektnog prisustva u arđentovoj SUSPIRIJI i INFERNU ne znam za druge primere njegovog rabljenja na filmu.
umetnost (slikarstvo) ima važnu ulogu u filmu, i za svaku pohvalu je što nisu angažovali neko bedno mazalo da za sitne pare za film namaže neka platna, nego su korišćene slike koje deluju vrlo profi – verovatno od nekog umetnika koji se, pre svega, napajao na gigerovom izvoru, ali sa malo više kolora i slikovnosti jednog trevora browna i mrvicu dalija, pride.
sve u svemu, inicirani miikeovci uživaće u ovom filmu kao u još jednom dokazu superiornosti ovog autora čak i onda kada se bavi relativno površnim, generičkim materijalom. istovremeno, TANTEI MONOGATARI je savršen uvod za neinicirane ili sumnjičave, jer su sva boleština i bizarni humor i otkačene situacije plasirani na pitak i zabavan način.









