четвртак, 23. мај 2013.

Uwe Boll's ASSAULT ON WALL STREET (2013)


         Pretežno zloglasni, a samo za manjine kultni Uve Bol izbacio je novi film, ili nešto nalik filmu. Tema, nominalno, nije nezanimljiva, štaviše napadno je aktuelna. Ukratko, opis plota kaže ovo:
Jim is an average New Yorker living a peaceful life with a well paying job and a loving family. Suddenly, everything changes when the economy crashes causing Jim to lose everything. Filled with anger and rage, Jim snaps and goes to extreme lengths to seek revenge for the life taken from him.
Ne verujem da ću ovo pogledati, ali svejedno mislim da Bol inače, a ovim filmom naročito, ima svoje mesto na ovom blogu. Meni lično on nije zanimljiv (sem kao fenomen), ali nekim čitaocima bloga verujem da jeste, a dovoljno je blizak profilu i tematici po više osnova (žanr, treš, poluhoror, crnilo & ludilo, crni humor, anti-USA...). Na svu sreću, povremeni saučesnik ovog bloga, Nikola Popević, spada u manjinu onih koji pomno prate, pa čak na neki način i poštuju Bolov "opus", pa zato imam zadovoljstvo da ovde okačim njegov kratki rivju najnovijeg Bolovog doprinosa filmskoj umetnosti ranog 21. veka.

Rivju © by Nikola Popević, for The Cult of Ghoul, Inc.

Pogledao sam "Napad na Volstrit". Imam utisak da sam gledao neki običan DTV film, prilično rutinski režiran, bez uvebolovština. E sad... Reč "uvebolobštine" sam upravo sad izmislio i u pitanju je neka vrsta Roršahove mrlje šta nama ili smeta ili nas oduševljava kod Boleta. U mom slučaju, reč je opet o nečemu što sam izmislio da bih objasnio opus ovog zanimljivog autora, a to je "estetika preteranog (ili još bolje preterivanja)", nešto što sam osmislio za esej koji nije i verovatno nikada neće biti napisan.
Ukratko, Uve je posao odradio relativno kompetentno i prilično smireno. Dakle, jebiga, nije to to.
Prvih sat vremena reč je o nekoj vrsti doku-drame gde se Bol prevashodno bavi dajdžest pričom o uzrocima, mehanizmu i posledicama ekonomske krize u Americi, sa preteranom melodramom oko bolesne supruge Dominika Parsela. Ako je neko imao strpljenja da pogleda Inside Job dokumentarac, zna da je Bol prilično dobro prokljuvio mehanizme i lepo ih inkorporirao u priču, ali kako je za njega izazivanje bilo kakve empatije prema likovima još uvek neosvojena teritorija (ali dobro, čovek uvek pomera granice), onda se u emocionalno najdramatičnijim trenucima film najviše i klima. Tim više što te scene Parsel, naravno, nije u stanju da iznese, ali je zato maestralan u svim ostalim, gde sve pizdarije koje ga zadese, ljigavi broker i advokat, kao i isprazno društvance (svi iz organa reda, mira i zaštite)... Na sve slegne širokim ramenima i tupo tera dalje. Biće bolje, samo što nije.
Međutim, čim se Bol posle tačke 01:00:00 prebaci na svoju teritoriju, film kida za sve pare. Jer tu se javlja lajtmotiv kasnog Boleta, bes, što Parsel samo naglašava svojim anderplejem, naoruža se i onda krene ono što smo i čekali. Ali Bole tu ima neke neočekivane kečeve u rukavu, jer ako je neko očekivao reprizu potpuno genijalnog Rampagea, zezno se. Odnos prema žrtvama je hladan, ubistva su na distanci, a potpuno fenomenalno (ali bez zezanja) osmišljena scena koja je rezultat poslednjeg zakazanog susreta s brokerom, zapravo ima odjeke "Američkog psiha" (ali romana) gde su ljudi iz finansija toliko obezljuđeni da je potpuno nevažna njihova realna uloga u sistemu; u Boletovom slučaju, svako je legitimna meta i on tu ne ostavlja trunke prostora za moralno preispitivanje (dokle god osvetnik drži distancu).
Drugi adut je pejof naizgled beskrajnih i repetitivnih scena okupljanja malog Parselovog društvanceta u jednom dajneru, kad Parsel prizna da je on ubica i onda postoji niz kadrova koji vrište "Neki od ovih će te izdati! Ko? Ko?" – međutim, ko je malo gledao Boleta i vidi da su u društvancetu Edi Furlong, Majkl Pare i Kit Dejvid, zna da od izdaje nema ništa i da će ovaj moći da ode u finalno rokanje i fini i pomalo hau konvinijant tvist. 
Sve u svemu, da malo i ja sad spustim loptu, svaka čast Boletu što je jedan od retkih koji se bave SEKom i bilo bi lepo kad bi bilo još SEKaploatacije, makar da gledamo masakre presipača iz šupljeg u prazno kad se već deratizacijom niko ne bavi stvarno. Međutim, Bole bi trebalo da se okane potrebe da ispriča ljudsku priču, pogotovo da grebe na vratanca empatije. Boletovi zaista vrhunski filmovi, Rampage i pogotovo Stoic zapravo su ekranizacije unutrašnjeg besa, u prvom slučaju eksplozivnog, u drugom potiskivanog i sadističkog. Uz svu opasnost da snimi drugi Rampage, Assault on Wall Street bi funkcionisao bolje kad bi sebe ipak shvatao malo manje ozbiljno.

уторак, 21. мај 2013.

MANIAC (2013)


**(*)
3-
            Evo nama još jednog rimejka: pošto je malo šta ostalo neoskrnavljeno od istinski vrhunskih klasika, sad se polagano prelazi na trash klasike, sleaze klasike, B i C klasike. Originalni (ako je to prava reč!) MANIJAK iz 1980. godine jedan je isprazan i napadno glup film bez ikakvog razloga da postoji sem kao showcase Toma Savinija i njegovih koljačkih efekata – koji su, istinu da kažem, retko kada i gde bili sočnije upotrebljeni i adekvatnije uslikani.
            Izvorni MANIJAK bio je dežmekasti, patetični nikogović (Džo Spinel) koji svoje zločine obavlja na mozgu toliko nepojmljivo početnički način da nije jasno ko je ovde veći retard: da li on koji radi to što radi, da li policija koja ga ne uhvati ODMAH na prvom ubistvu, da li scenarista koji se nije ni potrudio da osmisli bilo šta po pitanju psihologije, motivacije ili barem modusa operandi ovog nekompetentnog a opet neshvatljivo uspešnog serijskog ubice. Kako je ta serija otišla dalje od pilot-epizode, stvarno nije jasno!
            Podsetiću vas: to je koljač koji svoje prve žrtve sredi na obali okeana, dakle na brisanom prostoru gde lako može biti opažen. Iako to čini u ranu zoru, širina je širina i pametan ubica ne ogoljava se tako, i ne bira PESAK kao podlogu na kojoj može da ostavi tolike tragove! Zatim, vrhunac (ili dno?) imbecilnosti: on pokupi kurvu na prometnoj ulici, dok ova stoji i ćaska sa koleginicom (svedok br. 1!) i s njom ode u hotel, gde iznajmi sobu – dakle, opazi ga gazda hotela i njegov neki kompanjon (još dva svedoka!), a onda u toj hotelskoj sobi prikolje i skalpira ovu nesrećnicu, gde ostavi toliko otisaka i tragova da je mogao ladno i ličnu kartu da ostavi, i posetnicu s brojem telefona.  
Kao da to nije dovoljno, i njegov sledeći zločin prosto vrišti: "Uhvatite me! U'apsite me! Drž'te me! Šta još čekate?!" Naime, naš genije zločina čiji niz ubistava drži ceo Njujork u strahu – ode da rašomoniše jedan par u autu parkiranom na slepom crevcu jedva 5-6 metara dalje od prometnog auto-puta: i upravo tu ovaj slešer-mastermajnd reši da se popne na šoferšajbnu i dvocevkom opali u vozača – kao da taj pucanj i blesak usred noći neće primetiti neko s auto-puta! Ali ne, on i tu prođe neotkriven, i na kraju strada u vrtlogu sopstvenog ludila (subjektivno: rastrgnut duhovima žrtava; objektivno: samoubijen).
            Prosto rečeno, MANIJAK je bio i ostao jedan jeftin, ružan i glup film čiji se jedini smisao postojanja iscrpljuje u nizu kretenskih set-pisova u kojima se taj paćenik sadistički iživljava nad ženama (poneki muškarac koji se tu zadesi strada brzo i lako), ali groteskna Spinelova pojava i odsustvo većih filmofilskih kvaliteta ubijaju čak i eksploatacijsku draž kakvu, recimo, ima Fulčijev NJUJORŠKI TRBOSEK (bolje režiran i slikan, i sa znatno boljim skorom, mada u srži jednako glup i mizogin).
            Novi MANIJAK donekle ispravlja neke od gorepomenutih gluposti: sada je njegovo ponašanje za nijansu ili dve manje moronsko, barem u smislu da žrtve ne ubija u hotelu (!) ili kraj auto-puta (!), nego to čini malko skrivenije – kažem, "malko", jer svoju prvu (u prologu filma) kolje u HODNIKU STAMBENE ZGRADE umesto da sačeka samo minut kasnije pa da je sredi kad ova uđe u STAN do koga ju je pratio… Nešto kasnije, jednu žrtvu ubije polagano i vrlo bučno (uz njeno glasno arlaukanje) na otvorenom parkingu okruženom stambenim zgradama, ali kako izgleda, ni to ne uspe nikoga da privuče da naviri na prozor ili terasu…
 
            Takođe, u rimejku manijaka ne igra karikatura: umesto lika koji izgleda kao ružniji brat Rona Džeremija (Spinel), sada manijaka otelovljava Frodo (Ilija Šumić, aka Elijah Wood), koji barem nije kazna za oči. Štaviše, njegova faca starećeg bebifejsa ima svoje spooky potencijale, mada njih ne viđamo baš često, pošto je film pretežno sniman "u prvom licu", pa Froda vidimo samo povremeno, kad prođe pored ogledala (i u jednoj bizarnoj, ničim opravdanoj sceni u kojoj kamera naprasno napusti njegovu vizuru i krene da lebdi oko njega – u sceni ubistva na parkiralištu).
            Ovaj gimmick sa kamerom kao ubicom genijalno je bio upotrebljen u HALLOWEENu, a onda zamorno kopiran kod petsto 'iljada Karpenterovih klonova. Tamo je to bilo samo sporadično, u pojedinim scenama, a u MANIJAKU je bez pravog smisla ili mere primenjen kroz čitav film. Umesto da nas efektnije ubaci u Frodove cipele (što je, valjda, bila namera), taj postupak samo potcrtava artificijelnost svega toga i izbacuje gledaoca iz radnje, neprestano ga podsećajući da gleda film (i nenamerno ga navodeći da, umesto da prati zaplet, zapravo traga za "šavovima" i snimateljskim trikovima kojima se postiže iluzija snimanja kroz Vudove plave okice).
            Bilo bi lepo da se time barem postiže nekakva META- dimenzija, recimo da je taj postupak deo dekonstrukcije muškog ubilačkog GEJZA (gaze!), jednog od ključnih činilaca slešer filma. Takođe, lepo bi bilo da je film nekako tematizovao i problematizovao tretman žena kao "lutkica", kao sexualnih objekata (objekata ne samo GEJZA nego i svih ostalih faličnih i falusnih penetrativnih intencija), umesto što ih je iskoristio samo kao simpatičan ikonografski detalj, odnosno ukras. 
 
Nije da se nisam nadao da će Aža (inicijator, koscenarista i producent ovoga) time da na neki način nastavi pametnu diskusiju sa tradicijom slashera i njenu reimaginaciju, što je (nenamerno? nesvesno?) izveo u svom remek-delu HAUTE TENSION (vidi moje obašnjenje OVDE). Nažalost, ovim filmom Aža definitivno dokazuje da je TENZIJA bila slučajnost u kojoj ni on sam ne zna šta je uradio (trebalo bi da mu pošaljem englesku verziju tog mog eseja, da ga prosvetlim!), a ovde je dosetka sa "prvim licem" samo šuplji pokušaj da nekako, nečim "oplemeni" napadno sirotinjski, nesupstancijalni materijal, i da napravi nešto nalik piti od materijala od kojeg se pita, ipak, ne pravi.
            Paradoksalno, upravo elementi i postupci koji su u ovom MANIJAKU bolji i prijatniji za oko i uho nego u originalu – odlična kamera, izuzetno evokativni i elegični retro-elektro skor, bolja režija, bolja gluma, složeniji efekti maske (uz malu pomoć kompjutera), malo manje besmisla u "zapletu" – sve to što sa sobom nose veći budžet i talenat zapravo samo naglašava disproporciju sa šestorazrednim materijalom koji NE ZASLUŽUJE ni dobre glumce, ni fensi kameru, ni ovoliko dobru muziku (izvanredan skor nosi u sebi više naboja emocije nego bilo šta drugo u filmu, ali džaba: ne može skor da ZAMENI emociju…).
            Ako MANIJAK iz 1980. ima ikakav kvalitet, on se sastoji u priličnoj srođenosti sadržine i forme: znači, to je drugorazredno na svakom nivou svog postojanja, i tema i ideja i egzekucija su na istom nivou, pa taj film niti izgleda niti pokušava da bude nešto više od jednog jeftinog glupog komada mizogine exploatacije. Glazura koju MANIJAK iz 2012. stavlja na sav taj treš ne prianja uz njega, ne srođuje se s njim, nego samo naglašava tupost osnove čija bi nadgradnja htela da bude, kao kad bi neko hteo da uposli simfonijski orkestar da obradi uličnu melodiju sa slepačkog vergla.
            Novi MANIJAK, uz sve fensi detalje i vizuelne divote (npr. umesto da živi u zakrčenoj šupi naš današnji manijak ima ogroman stan-skladište napučen lutkama-manekenkama), i dalje je trećerazredni jadnik sa trećerazrednom psihologijom i trećerazrednom motivacijom – sasve otrcanom fiksacijom na mamu (kurveštija! privodila muškarce pred njim kao dečakom! ranila ga za ceo život!), tim zamornim slasher klišeom koji se rabio do nesvesti i nazad početkom 1980-ih, kao da ludaci nemaju drugog načina da polude nego zahvaljujući svojim mamama! 
            A uz sve pokušaje "realizma", u ovom slučaju je romansa sa prezgodnom i nadasve ekstrovertnom curom (uspešnom fotografkinjom privučenom njegovim lutkama) napadno neubedljiva: žene inače, a naročito žene poput likinje u ovom filmu, imaju šesto, sedmo i osmo čulo za odabir prikladnih mužjaka i za filtriranje manijaka i lujki, a naročito luzera. Potonje je najveći muški greh koji postoji (iz ženskog ugla): neka bude i siledžija, i ubica, i monstrum, neka je šutira u stomak do besvesti, ako baš mora, samo nemoj da bude neuspešan, propao, sirotanović, jadničko. 
Nijedna prepička (poput ove naše u filmu) ne bi u treznom, nedrogiranom stanju ni piće popila sa jadnikom kakvog Vud ovde igra, a kamoli da se s njim sreće u parku i ide u bioskop, pa još da gleda ne samo crno-beli (!) nego još NEMI film (!!!) – odnosno, KALIGARIJA! Pa gde postoje takve žene?! Ako i postoje, mora da imaju bradavice, brkove i 50-ak kila viška, ili su lezbejke, ali svakako ne izgledaju ko ova u koju se naš manijak zacopa, a ona ga još titra…
            Na kraju, dokaz stilske, idejne pa i žanrovske izgubljenosti i bauljanja ovog filma u potrazi za svojim identitetom i razlogom postojanja vidi se i u krajnje nepromišljenoj (ili, što bi reko naš narod: misguided) upotrebi –inače odlične- pesmice "Goodbye Horses". Ona je već bila na legendarno nezaboravan i antologijski način rabljena u masterpisu psiho-slešera, SILENCE OF THE LAMBS (u sceni u kojoj se Bufalo Bil šminka i krije đoku među butine), i zauvek će ostati vezana za njega. Veliki je auto-gol, dakle, to što su tu istu pesmicu uzeli, i iskoristili je skoro celu, u jednoj sceni zavođenja-i-ubistva. Od svih pop-pesmuljaka iz 1980-ih, zar su morali da odaberu baš taj, koji već ima svoj čvrst žanrovski pečat?
       Da sumiram: novi MANIJAK je gledljiv, okej filmić zahvaljujući svom tehničkom pakovanju (fotografija, scenografija, muzika, efekti…), pristojno je glumljen, ima dobru narativnu ekonomiju (srpski rečeno: ne gnjavi, ne smara, brzo se kreće, ne vrluda bez veze) ali ga svejedno sa obzorja stvarno relevantnih filmova izbacuje te ispod crte potapa neizlečivo petparački scenario i opšti besmisao (uključujući i nekritički preslikanu "idejnost" ubistva kao kazne za promiskuitetne žene, odnosno "sama si to tražila, bejbe" etitjud koji provejava kroz većinu klanja ovde). Aža (kao inicijator) i Kalfun (kao egzekutor) nisu ovog puta uspeli da opravdaju svoj film, osim kao jedno prilično izlišno omažiranje (prežvakavanje) nečega što je njima u mladosti puno značilo, ali što danas, u podgrejanom obliku, stvarno nema šta da traži ni u njihovim filmografijama, ni na našim ekranima.

недеља, 19. мај 2013.

Ghoul na Čegru


             Na današnji datum, mada ne baš i na današnji dan, odigrala se bitka na Čegru – jedan od junačkijih i po mnogo čemu srpskijih podviga u vasceloj istoriji ovog namučenog naroda. Hajlajt te akcije je ovo:
"Boj je počeo u jutarnjim časovima 19. maja 1809. (31. maja po novom kalendaru). Turci su jurišali četiri puta, ali su ih Sinđelićevi uskoci odbili. Naposletku, preko onih koji su izginuli i ispunili rovove oko šanca, Turci su na juriš ušli u šanac. Sada je tek nastao pravi okršaj. Borba puškama, pretvorila se borbom kundacima, noževima, hvatanje za gušu i za kosu. Turcima su stalno dolazile nove snage, a Sinđelić je ostao sam. Kad je Stevan Sinđelić video da ne može Turke isterati iz šanca, da je mnogo Srba izginulo, a da ne bi pao živ Turcima u ruke, opalio je iz svoje kubure u punu burad baruta i tako je završio boj. Posle ovoga, na Čegru je ležalo oko 16.000 Turaka i 4.000 Srba."
Koga zanima ceo kontekst i detalji, neka ih pogleda OVDE, ili negde drugde. Sa svoje strane ja ću, skromno i iz svog osobenog ugla, ovaj datum da na blogu obeležim izborom fotki nastalih tokom posete spomeniku srpskim junacima koji se danas nalazi na brdu Čegar pored sela Kamenica. To je i inače jedna od nezaobilaznih lokacija za svakoga ko bi hteo da obiđe Niš i njegovu okolinu, pa evo kako to izgleda po letnjem danu, kad je nebo modro a zelenilo treperi na suncu. Ovaj slikovito zabeleženi obilazak spomenika odigrao se 17. juna 2012. godine, a društvo mi je pravio i fotke uslikao prijatelj iz Negotina, Siniša P.
Pored toga što ove ekskluzivne fotke oživljavaju ugođaj ovog svetog mesta onima koji tu (još uvek!) nisu bili, one pojedincima mogu pružiti i neke druge vrste uživanja, npr. da vide Ghoula iz ugla iz koga bi ga najradije gledali – kroz cev topa! 
 
Evo, gledajte, uživajte, maštajte, i nemajte ni najmanje sumnje da bi Ghoul rado, u sličnoj situaciji, opalio u barut, da pobije govna i gotova stvar!
 
 

 
 
 
 

петак, 17. мај 2013.

2013. HOROR FILMOVI (prva trećina godine)

             Trećina ove godine je istekla, pa evo pregleda horor dešavanja do sada. Tačnije, ovo je osvrt samo na one nove filmove koje sam pogledao posle okončanja godišnje liste i dodele Zlatnih Gulova, od kraja januara pa do početka maja 2013.
            Do sada su na blogu kroz zasebne rivjue već prikazani sledeći noviji horori (klikni na naslov da vidiš rivju):

JAP, 12
***       3-

USA etc, 12
**(*)    3-

USA, 13
**    2+

CAN, 12
**(*)      3-

SPA, 11
**(*)    3-

ITA/HUN, 12
*(*)     2-

MEX, 05/13
***  3+

CAN, 12
**         2+

SPA, 12
**(*)      3-

JAP, 12
**   2

USA, 12
**(*)   2+

AUS, 12
**     2+

USA, 13
**(*)     2+

USA, 13
***     3+

USA, 13
*(*)     2-

USA, 13
**(*)      3-

            Sticajem okolnosti, od ranije pogledanih, a odličnih, nisam još pisao o STOKERU (kome sam dao oko ***(*) / 3+), pored ostalog i zato što se radi o filmu ozbiljnih kvaliteta ali i nezanemarljivih nekvaliteta, pa bih voleo da još jednom proverim svoj sud pre nego što mogu da ga potpišem. Takođe, nekoliko dobrih horora pojavilo se pred sam kraj aprila, pa će sačekati još koji dan na svoje rivjue.
            A sad, evo kratkog osvrta na one hororčiće koji mi nisu bili inspirativni za detaljnije seciranje: po nekoliko rečenica i slika poslužiće svrsi. Pošto ih ima mnogo, ovaj pregled sam podelio u dva dela: uskoro kačim još tuce ovih manje-više srednjaka.

WAR OF THE DEAD: STONE'S WAR
FIN, 11
**         2
            Evo ga još jedan men-on-a-mission hororčić, ali američko-finske vojničine ovog puta umesto po hodnicima imaju da se smucaju po litvanskoj šumetini, bar neko vreme, i da se makljaju sa zombi-nacistima dok ne nabasaju na tajno podzemno postrojenje za proizvodnju naci super-vojnika. Da, sve se ovo dešava za vreme II svetskog rata. Kao! Potpuno rutinska stvar, jedva podnošljiva, ali može se bez većeg gubitka i zaobići.

KISS OF THE DAMNED
USA, 13
**(*)    2+
            Ovaj kvazi-retro arty flick o vampirici koja se zaljubi u živog čoveka, a sreću počne da joj kvari troublemaking sekica koja joj se prišljamči u kuću i krene da kolje i krv ispija levo i desno (dok vampirska zajednica uglavnom gleda da čuva niski profil) hteo bi da oživi vajb eurotreš-exploatacije iz 1970-ih, ali u po-mo modernom ruhu. Nažalost, krajnji utisak je da su, pre, uspeli da ožive vajb jednog sirotinjskog made-for-cable vamp-flicka iz ranih 1990-ih. 
Najbizarnije je to što ovaj mlaki POLJUBAC pokušava da se bavi retro-omažiranjem, a deluje kao da ga pravi neko ko nije baš pogledao mnogo vampirskih filmova, ni ondašnjih, a ni novijih, pa sve izgleda kao kad neki srpski reditelj otkriva toplu vodu i pretvara se da upravo izmišlja formu nekog davno izlizanog žanra. Režirala ga ćerka Džona Kasavetesa, i mada ovaj debi nije bogzna kako obećavajuć, ipak bih radije gledo ovo nego smaračine njenog tatka.
Ovo je taman toliko podnošljivo da se može jednom pogledati, ali čak i u kontekstu recentnih vampirskih filmova o inicijaciji u vampirizam (s naglaskom na večitu dilemu: da ljubim il da grizem) isto to je sa više duha i energije uradio MIDNIGHT SON.

MODUS ANOMALI
INDO, 13
*(*)     2-
            Od ničim izazvano izvikanog indonezijskog reditelja (Joko Anwar) koji me je dosad uglavnom ostavljao hladnim (ili, at best, mlakim – npr. u splatteru FORBIDDEN DOOR) evo njegovog najnovijeg remek-nedela, odnosno još jednog smaračkog nadrkanog iživljavanja u prvom licu: još jedan lik se budi u šumi, zakopan (plitko), bez svesti, i onda, kad izađe, dođe pravo u kolibu gde nađe video snimak masakra trudne žene i još nekih likova (počinilac se ne vidi). Onda ima da baulja kroz ceo nesnosno dosadni film do "preokreta" koji će da bude iznenađenje samo gledaocima sa najjeftinijim ulaznicama: "Jao, pa ubica sam JA! Znači zato se na snimku nije videlo KO ubija? Ko bi reko!?"

DEAD SHADOWS
FRA, 12
*(*)        2-
            U životu nisam video mrtviji, bezvoljniji, mlitaviji, neoriginalniji, kilaviji, isprazniji i all-around gluplji film o globalnoj invaziji pipkastih aliena na Zemlju! Ovo je toliko jadno i bedno u kreativnom smislu da deluje kao da je reditelj izgubio neku opkladu, ili imao neki gadan dug koji je mogao da oduži jedino tako što će, pod prinudom, da snimi jedva 70 minuta NEČEGA – ali jeeebote bog, ovo je prosto neopisivo koliko ama čak ni na MIKRO planu ovde ne postoji ni najmanji pokušaj nečega smelog, originalnog, dosad neviđenog, iole zadahnutog: nijedna replika, detalj, efekat, geg, karakterna crta, čak ni jebeni OMAŽ – ne, NIŠTA, jebeno ništa.
Savršeno isprazan "film" o kometi koja Zemlju zaseje nečim što ljude pretvara u THING-ovske mutante, ali treba da prođe preko 45 minuta u tamte-vamte nebitnostima života nekog nebitnog mladunca (oće komšiku – neće komšiku; oće party – neće party) pre nego što ta poludupasta poor-man's "invazija" počne da deluje. A onda, dok ste trepnuli dva-tri puta, posle malo trčanja po ulicama Pariza (da, ovo đubre je francusko!) i nešto malo CGI pipaka, sve to milosrdno skonča jednim od glupljih, ravnijih, neuzbudljivijih završetaka koje sam ikada video. Što je najgore, ovo ima neki elementarni slickness: nije loše slikano, ne deluje prejeftino, ali je toliko besciljno i bezidejno da me vrtoglavica hvata pred tim ponorom nepotrebnosti i izlišnog prežvakavanja. 
Stvarno treba biti nepojmljivi duduk pa napraviti ovoliko bezličan i moronski film o ljudima kojima iz tela izrastaju pipci! Najdeprimirajućiji detalj: Ričard Stenli je pisao scenario (ili ga barem doktorovao: potpisan je kao koscenarista) za naredno zlodelo reditelja ove gluposti. Videćemo ko će u tom obaranju ruku koga da izdigne – ili spusti!

BEHIND THE WALLS aka DERRIERE LES MURS
FRA, 11
*(*)      2-
            Još jedan tužan dokaz kreativne propasti novog francuskog horora. Mnogo sam očekivao od ovog hororčića, iz nekog razloga mi se prema ranijim najavama javljalo da premisa ima jake potencijale – ali ovo je samo jedna nesnosno razvučena i iritirajuće nenadahnuta pričica o spisateljici (Leticija Kasta), koja dođe na povučenu farmu da bude malo nasamo kako bi naškrabala novi hit, a onda počnu da joj se javljaju neki napadno nezanimljivi (dečji) duhovi, dok u okolini misteriozno nestaju deca. Nesnosno mlitav, mlak i zaboravljiv film. Sniman u 3-D, ali džaba kad je sve u njemu jedva dvodimenzionalno!

---nastaviće se---